Indijski piton
| Indijski piton | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: blizu ugroženosti (nt) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Reptilia |
| Red: | Squamata |
| Porodica: | Serpentes |
| Rod: | Pythonidae |
| Vrsta: | P. molurus |
| Dvojno ime | |
| Python molurus Linné, 1758. | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Baze podataka | |
Indijski piton (latinski: Python molurus) je velika neotrovna vrsta pitona koja je podrijetlom iz tropskih i suptropskih područja indijskog potkontinenta i jugoistočne Azije. Obično je svjetlije boje od burmanskih pitona i dostiže obično 3 metra dužine.[1]
Ljuske indijskog pitona imaju kameni uzorak s bjelkastim ili žućkastim uzorcima koji variraju od preplanulih do tamno smeđih nijansi. To varira od terena i staništa. Jedinke iz Sahyādra i Assama tamniji su, dok su oni s visoravni Dekan i istočnih Ghatsa obično svjetliji.[2]
Indijski pizom obično raste do 3 metra što je potvrdila i studija iz 1990. koja je rađena u Nacionalnom parku Keoladeo, gdje je 25 % populacije pitona bilo dugačko između 2,7 – 3,3 metara.[3]
Indijski se pitom najčešće javlja u Indiji, južnom Nepalu, Pakistanu, Šri Lanki, Butanu, Bangladešu i vjerojatno na sjeveru Mjanmara.[4] Živi u širokom rasponu staništa, uključujući travnjake, močvare, stjenovita podnožja, šume i riječne doline. Treba mu stalni izvor vode.[5] Sakriva se u napuštenim grmima, u šupljim stablima, gustim vodenim trskama i mangrovoj gustini.[2]
Sporo se kreću, pokazuju plahost i rijetko pokušavaju napasti čak i kad su ugroženi. Obično se kreću u ravnoj liniji, tzv. "hodanjem po rebrima". Izvrsni su plivači, a po potrebi mogu u potpunosti uronuti pod vodu nekoliko minuta.
Kao i sve zmije, indijski pitoni su mesožderi i hrane se sisavcima, pticama i gmazovima.
Ženke polažu do 100 jajašaca, koje ona štiti i grijea.[5] U tom smislu sposobni su podići tjelesnu temperaturu iznad razine okoline pomoću mišićnih kontrakcija.[6] Grijanjem noe se rastegnu između 45 – 60 cm u duljini i brzo rastu. U Indiji je razvijena umjetna metoda inkubacije pomoću komora pod kontrolom klime za uspješno uzgoj izvađenih iz napuštenih ili bez nadzora jaja.[7]
Indijski piton klasificiran je na granici "manje rizičnog" i blizu "ugroženog" na IUCN-ovom Crvenom popisu ugroženih vrsta (v2.3, 1996.). Ovaj popis ukazuje da može postati prijetnja izumiranjem i da je potrebno često preispitivanje.
- ↑ Wall, F. 1912. A popular treatise on the common Indian snakes – The Indian Python. Journal of the Bombay Natural History Society. 21: 447–476
- 1 2 Whitaker, R. 2006. Common Indian Snakes – A Field Guide. revised izdanje. The Macmillan Company of India Limited. str. 6–9
- ↑ Bhupathy, S. 1990. Blotch structure in individual identification of the Indian Python (Python molurus molurus) and its possible usage in population estimation. Journal of the Bombay Natural History Society. 87 (3): 399–404
- ↑ Whitaker, R. 2004. Snakes of India. The field guide. str. 3, 12, 78–81
- 1 2 Mehrtens, J. M. 1987. Living Snakes of the World in Color.
- ↑ Hutchison, V. H. 1966. Thermoregulation in a Brooding Female Indian Python, Python molurus bivittatus. Science. 151 (3711): 694–695
- ↑ Balakrishnan, P-. 2010. Artificial incubation, hatching and release of the Indian Rock Python Python molurus (Linnaeus, 1758), in Nilambur, Kerala (PDF). Reptile Rap. 10: 24–27. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. kolovoza 2018. Pristupljeno 6. lipnja 2020.
